POSLEDNJI EVROPSKI KRALJEVI RATNICI

NOVA EPIZODA SVAKE SREDE U 21.00H

Rune - tajanstveni znakovi

Kratka povijest

Rune, misteriozni simboli koji su nam poznati iz igara, bajki i knjiga fantastike, potječu iz hladnih vikinških zemalja ranog srednjeg vijeka. Uglavnom su se upotrebljavale u razdoblju od 2. do 13. stoljeća. Rune su se urezivale u drvene ploče, štapove i stabla te klesale u kamenje (papir je na sjever stigao relativno kasno), kao i na svakodnevne predmete i amajlije. Većina kratkotrajnih medija naposljetku je uništena. Zato je najviše runskih natpisa sačuvano na metalnim i kamenim predmetima. Prema legendi, umijeće pisanja runama ljudima je podario bog Odin. Rune su specifično pismo u kojem svako slovo ima dodatno simboličko značenje. Njima su se pisale pjesme, no znakovi su se upotrebljavali i kao simboli koji se odnose na metafiziku. Drugim riječima, služili su za stvaranje magije. Moć runa bila je dio religijskog vjerovanja. Rune su pružale zaštitu, upotrebljavale su se za slanje nesreće neprijateljima, ali i za postizanje uspjeha u ratovanju i ljubavi.

Za pravilno korištenje runama bilo je važno znati pojedinačne znakove, njihovu čarobnu vrijednost, ali i metode bojenja krvlju i bojom. Kako bi svladala vještinu odabiranja odgovarajućih znakova (njihov redoslijed, broj i količinu ponavljanja), osoba je morala biti posebno obrazovana i vrlo vješta. Primjerice, na amajliji iz Lindholma pronađenoj 1840. godine netko je urezao sljedeći natpis u runama: „Ja, poglavica plemena, zovem se Sawilag, aaaaaaaaRRRnnnxbmuttt, svetost.“

Runsko pismo („futhark“) u razdoblju od 3. do 9. stoljeća imalo je ukupno 24 znaka, a njegova kasnija verzija (od 9. do 13. stoljeća) imala je 16. Sama riječ „runa“ (tajna, šapat, savjet, misterij) u europske je jezike ušla tek u 17. stoljeću. Akademici, koji su pisali latinicom, u ranijim razdobljima nisu im pridavali toliko pozornosti da bi ih pokušali razumjeti. Smatrali su ih poganskom čarolijom.

Pravila pisanja runama razlikovala su se od pravila koja su se primjenjivala u jezicima srednje Europe. Razlika je bila u tome što se prvotnim runama moglo pisati slijeva nadesno ili obrnuto, a ako je u pitanju bilo mnogo redova, svaki red mogao se pisati drukčije. Katkad su se dodavali svi znakovi pisma kako bi se pojačala magija. Pismo se do 14. stoljeća promijenilo u maloj mjeri. Čak su se i norveški seljani koristili runama urezujući ih na specifičnim mjestima na svojoj zemlji. Obično su kovači bili najvještiji u pisanju runama.

Podrijetlo i značenje

Istraživači su došli do zaključka da runsko pismo najvjerojatnije potječe iz Italije. Međutim, istaknuli su i etruščanske utjecaje. Pretpostavlja se da su pismo Vikinzima donijeli Rimljani i predstavnici plemena koji su bili članovi legija tijekom ekspedicija na sjever Europe. Tijekom borbi germanska plemena bila su saveznici Rimljana, a ostvarili su se i politički kontakti.

Početno zanimanje za runske znakove

Jednog dana 1751. godine u gradu Flemloese na otoku Funen stanovnik imena Vikmand išao je iskopati treset za potrebe grijanja. Igrom sreće, naišao je na ukrašeni rog i drvenu ploču. Tada se smatralo da je otkriće datiralo iz razdoblja između 350. 550. godine nove ere. Oba su predmeta bila ukrašena runama. Ne znamo što se dogodilo sa samim predmetima, no sačuvani su njihovi slikovni prikazi. Uslijedilo je sve više pronalazaka.

Dvije su istraživačke ekspedicije organizirane 1859. godine. Ekspedicija na čelu s E. Engelhardtom pronašla je tisuće vrijednih predmeta iz brončanog doba, neolitika te željeznog doba koji su bili ukrašeni mnoštvom runskih natpisa. Lingvističko istraživanje pokazalo je kako su Normani do 9. stoljeća imali zajednički jezik, što je olakšalo daljnju analizu.

Zanimanje za runsko pismo postojalo je i znatno prije. U 16. stoljeću Švedskom je vladala dinastija Vasa koja je oduševljeno podupirala svaki pokušaj da se poveća njihov prestiž i ponos te prikažu veličanstveni temelji njihove vladavine. U razdoblju od 1554. do 1555. godine biskup Johannes Magnus (1488. - 1544.) i njegov brat Olaus Magnus (1490. - 1557.) izradili su vjerne preslike runskih natpisa. Učitelj Johannes Bureus (1568. - 1652.) uspio je čak i naučiti zaboravljenu umjetnost čitanja runa te je 1599. godine napisao priručnik „Opseg učenja o runama“. Također je napisao i runsku slovaricu „Runa ABC“, zajedno s odabranim izvornim tekstovima.

Spomenici

Najveći skandinavski kamen s runskim natpisima dolazi iz grada Röka. Lokalni je svećenik 1862. godine naredio da se navedeni kamen ugradi u zid crkve. Naravno, spomenik je uklonjen i smješten na odgovarajuće mjesto. Granitni kamen visine 3,82 m, širine 1,38 m i debljine 0,43 m ukrašen je sa 725 runa. Iz nekog razloga, osoba koja ih je klesala bojala se uklesati iste rune jednu do druge. Također, nije se znalo gdje zapis počinje, a gdje završava. Nakon što su ga dešifrirali, ispostavilo se da je središnji dio zapisa, ujedno i najveći, zapravo hvalospjev nevjerojatnom bogatstvu Teodorika Velikog (450. - 526.), kralja Ostrogota.

Međutim, većina predmeta s runskim natpisima sadrži kratke natpise poput „poznati mač - ne poštedjeti neprijatelja“ (Torsbjerg u Danskoj) ili začarano na vrhu koplja pronađenom u grobu u mjestu Vaerlose. „Ovdje počiva Swabahari s dubokim ranama. Ja, Stainawari, naslikao sam rune“, uklesano je na grobnom spomeniku u gradu Tune. „Hadawulf je podario novim seljanima i novima poglavicama dobru godinu“, uklesano je na runskom kamenu iz Istabe. Također su pronađene i kletve, poput one na kamenom stupu visokom 4 metra u mjestu Bjórketorp: „Ovamo sam skrio mnoštvo čarobnih runa. Tko oskvrne ovaj spomenik bit će podmuklo ubijen na bojištu.“